Vile su, verovatno,
najpoznatija i najpopularnija srpska mitološka bića. I nema čeljadeta koje nije
čulo za njih. One su neotuđivi deo naroda, ukras istorije, opšte dobro,
prasvojina srpska odnosno slovenska. Neki se i danas kunu da su ih nedavno
sreli i rođenim očima videli. Koji nisu, uglavnom bi voleli da im se taj susret
posreći!
U sve ovo je uveren Janko
Levnaić, istraživač drevne srpske i slovenske mitologije i verovanja. Autor je
neobične, dvotomne knjige „Trava od devet mrakova“, leksikona, od svima znane
Ravijojle do manje poznatih, za običan svet anonimnih vila, ali svih koje su
ostavile tragove u narodu. Sve srpske vile na „okupu“! Uz njih su i istorijske
ličnosti kojima narod vekovima pripisuje vezu sa vilama, a po izvorima, i oni
sami sebi. Suizdavači su „LIO“ iz Gornjeg Milanovca i „Kontekst“ iz Valjeva.
- Katkad je vila
uzor-biće, bela dobrica i milosnica, svemoguća i milosrdna, bogata i pitoma, te
uz nju idu prijatna osećanja. Ponekad je crna i rđava, pa jad i čemer životni
za sobom vije. Međutim, uvek je ženskog pola - počinje Levnaić.
Davni kazivači su vile
tumačili kao božanstva i duhove prirode, šuma, voda... Potom su se u te duhove
„smestile“ i duše predaka. Gde bi, inače, u ta davna strašna vremena išle duše
devojačke, svilene i čedne, posle nasilne smrti? Na „okupu“ su stotine vila,
svaka sa svojom jedinstvenom osobinom i uticajem. Svakoj je Levnaić opširno
istražio biografiju, lik i delo i sve to sledimo u skraćenoj verziji. Od svih
tih vila, izabrali smo najupečatljivije. Dobrice i zlice.
Ravijojla, najpoznatija
srpska vila, nekad je živela u pećini na Goloj planini i gajila mlade vilenice,
decu koje su se roditelji odrekli. Prelepog glasa, dobra brodarica i
nenadmašiva biljarica. Mnogim junacima je pomogla da rane izvidaju i vodu
prebrode. Najviše je poznata po odanosti i pomoći Kraljeviću Marku. Ona i dve
njene sestre, Janojla i Dragojla, u doba staroslavno, čule su vapaj siromašnog
sela. Janojla je podarila obilat izvor od koga se selo obogatilo, a Dragojla
crkvu za jednu noć. Ali, zavladali su obest i oholost. Ravijojla je zato izvor
presušila, bogomolju srušila i - sve tri odoše.
Alkima živi u samoći, u
pećini na liticama lovćenskog “vrna“ više Kotora, skrivenoj od pogleda i
namernika, i štiti mornare. Andesila je dična i stasita, mimo svih drugih vila.
Skita uvalama i provalijama. Katkad za sobom cveće prosipa, katkad krvave
tragove ostavlja. Hajduk je, borac i kavgadžija. Andre su čarobna ženska bića,
preretko dostupna ljudskom očinjem vidu, ali su im tragovi uočljivi, ako su se
gde zadržale. Kao vetar su, koji ima osetnu snagu, u kovitlac duva. Anđa je
prva oblakinja, zbija, češlja oblake i uči ih. Šalje ih kud treba. Bele vile su
po svemu lepe, drage volje pomažu nevoljnicima, posestrime su junacima,
naročito izdašne ako od njih pomoć traže zaljubljeni momci i devojke. Začas
razluče pravdu od krivde i kazne nepravdu. Jedina im je mana što imaju magareće
noge.
Danica je možda vila, ili
im je posestrima, nastala od devojke poginule u svatovima. Možda najlepša među
svim vilama. Đurđa samovila ne da se ukrotiti, ponosita je, durljiva,
jogunasta. Ali, kad se posla prihvati, pouzdana je, tačna, pravdoljubiva. Smeta
joj rulja, pa živi u osami. Nekada davno, dok su planine bile puste, mnogi su
natrapali na vilu Etoviju, koja bi obdan po trnju spavala a noću izazivala
ružne snove.
Žaba-devojka je retka
vila: obdan ružna žabetina, noću sija devojačkom krasotom. Lepo je živeti s
njom, no nije lako. Jana je vila hitroprelja, lepa ognjena oblakinja, na oblaku
vek vekuje. Jerina vila (nije to ona vlastelinka Grkinja, žena despota Đurđa
Smederevca, u narodu zvana Prokleta Jerina) triput se udavala: „Prvi put je za
Milošem bila, drugi put za vojvodom Jankom, a treći sa carem gospodinom“. Svaki
put svojom voljom. Lena samovila je spora, troma, mlitava ali se lako pretvara
u pseto, đavola, kozu, čoveka. Morina se na Jahorini zaljubila u pastira
frulaša, ali joj je ovaj posle odrekao ljubav, a ona mu se svetila tako što je
morila po jednu devojku iz njegovog kraja, kako se on ne bi mogao oženiti. On
je, jadan, od tuge za najlepšom presvisnuo.
Nadanojla je starešina
vilinska, najstarija. Pomoćnica usamljeno peva za svoju dušu, ljudima u nevolji
pomaže: i u velikim i silnim delima i u trivijalnim stvarima, čuvajući ovce,
decu pazeći...Ostavlja im lekove. Vila zna biti i Provodadžija, onda kad je
dobrica. Njenom budnom oku ništa što se tiče ljubavi ne promiče. Za Ružicom,
prekrasnom zlatokosom, raste trava koju pase zlatan konj. Njen sjaj i lepota
izazivaju ljubomoru drugih vila koje joj i oči vade, ali ona vid vraća malenim
biserom. Suđaje ili Suđenice su tri vile krasotice, nevidljive, kosa im je do
zemlje. U prva tri, ređe do sedmog dana života, novorođenče o ponoći posećuju.
U njihovim rukama mu je sudbina. Šta odluče, nije moguće promeniti. Vilinski
geo - zoo
Aršanj planina je svetla,
nebeska i vilinska tajna. Mogu da je pohode samo dostojni, srećni i obdareni
koji dokuče tek deo goleme tajne. Jejevica je pećina u kojoj stanuju vile kobne
naravi. U udubljeni kamen Korito Vilino, na putu od Velike Ivanče ka Kosmaju,
namernici vilama ostavljaju šećer, hleb i cveće. Margarita je lekovita voda na
Komu, kojoj se primiču i vile i ljudi. Jelen je vilin pobratim, sa iste su
čarobne sise košutine snagu dojili. Zato se njihovo drugovanje poznaje i opisuje.
Detelina sa pet listova!
- Tri stotine vrsta
detelina ima, tačno koliko i vila! Ona sa četiri lista je velika dragocenost.
Najlakše se traži uz kornjačinu pomoć. Detelina sa pet listova nadvisuje svojim
mogućnostima svaku drugu. Preretko se nalazi i raste samo tamo gde vila pljune,
a to je nešto sasvim neprimerno vili, i ne biva češće od jednom u sto godina.
Dugovečni čvrsti brest živi koliko i vile koje se na njemu viju! Omiljeno je
stanište vila, koje ne vole da se sele. One su kao i brest, koji je i beo i
crn. Jabuka, ako se na vilinskom mestu desi, olistaće, ocvetaće ali rod neće
doneti. Seme belog luka omogućava besmrtnost, seme bujadi - moć razgovora sa
biljem i životinjama, paprati da se nevidljiv postane... Sve to je i vilinsko
bilje - utvrdio je Levnaić.
Svi se slažu da su se vile
u jednom trenutku brzo i silno proredile. Neki misle da su i potpuno nestale.
Ljude su sasvim ostavile da se sami muče čemerom koji prave, a ne umeju da ga
kontrolišu. Drugi smatraju da su još uvek po gorama i vodama, ali dalekim i
skrivenim nedođijama. Samo su se pritajile, od naroda sasvim udaljile i dobro
zaklonile. Pesma vilinska je lepa, zanosna, milozvučna. Nije to bilo koji
jezik, već posvećeni i čarobni, samo ga retki srećnici mogu razumeti.
Нема коментара:
Постави коментар