Princeza na zrnu graška. Princ na belom konju. Živeti srećno i zadovoljno do kraja zivota u bogatstvu, poštovanju, slavi i ljubavi…
Ko još ne želi da mu život bude bajka?
Moramo ponovo pročitati bajke. Pažljivo ovaj put. Pročitati celu bajku, ne samo kraj.
Svi imamo život kao bajku. I u našim životima bude pljusak, oluja, pa mokri kucamo na vrata. I ostave nas gladne da se zadovoljavamo mrvicama. I mrze nas zbog lepote i uspeha. I služimo vešticama i pokušavamo da ispunimo očekivanja sebičnih i pohlepnih oko nas. I truju nas i daju lažna obećanja. I u našim životima postoji zver i vuk. I crvena kapica.
Elem, život jeste bajka. A bajka je puna morbidnih delova, zločina, povređivanja, grubosti i gluposti. Kao što u bajci postoji i lepota, dobrota i istina koja pokušava u svemu tome da ispliva. Onda, u čemu je problem? Zbog čega i dalje prihvatamo samo jedan deo, a drugi odbacujemo?
Svaka bajka je priča o Jednom, o nama, o delovima nas, o svesnom, podsvesnom i nesvesnom. O silama koje deluju spolja i unutar nas. O psihi. O putu.
Smisao života nije sreća i lakoća postojanja, bitisanje u blagostanju i ispunjenosti. Smisao života je svest, znanje, stvaranje, rast. Stoga sve ono divlje, grubo i nepravedno služi toj svrsi i daje potrebne uslove da bi se razvila svest i dobilo potrebno iskustvo i znanje, da bi se kvaliteti izgradili i iskristalisali.
Krajnje je vreme da prestanemo sa tim infantilnim snom o sreći i uživanju, da prestanemo sa kukanjem i samosažaljenjem i krenemo da koristimo ono što nam je dato, za svrhe za koje je dato.
Cilj je rast/svest, ne sreća. A sreća dolazi kao utisak, efekat. Izuzetno bitna razlika.
Evo jedne interesantne bajke, zapravo priče o Agya čakri. Inače, svaka bajka, budući bogata simbolima, arhetipovima i slikama, upravo predstavlja put ka tom centru.
Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés
Vasilisa Premudra
Bila jednom, a možda i nije, mlada majka na samrtnoj postelji, blijeda lica poput bijelih voštanih ruža u sakristiji obližnje crkve. Malena kći i muž sjedili su na podnožju staroga drvenoga kreveta i molili Boga da je mirno prenese u drugi svijet.
Majka na samrti pozove Vasilisu, a maleno dijete u crvenim čizmama i s bijelom pregačom klekne pokraj majke.
“Evo lutke za tebe, ljubavi moja”, prošapta majka, pa iz čupava pokrivača izvuče sićušnu lutku koja je kao i Vasilisa bila odjevena u crvene čizmice, bijelu pregačicu, crnu suknjicu i prslučić sav izvezen šarenim koncem.
“Ovo su moje zadnje riječi, voljena”, reče majka.
“Ako se izgubiš ili trebaš pomoć, upitaj ovu lutku što ti je činiti. Pomoć će ti stići. Uvijek imaj lutku kod sebe. Ne reci nikome da je imaš. Nahrani je kad je gladna. To je moje majčinsko obećanje tebi, moj blagoslov, draga kćeri.” I s tim riječima, majčin dah zaroni u dubinu njezina tijela, gdje obuhvati dušu pa hitro izleti kroz njezine usne i majka umre.
Dijete i otac dugo su tugovali. No, kao i polje okrutno preorano ratom, tako i očev život ponovno nikne zelen iz brazde, pa se oženi udovicom s dvije kćeri. Premda su nova maćeha i njezine kćeri govorile ljubaznim glasom i uvijek se smješkale kao dame, nešto se skrivalo u njihovu smiješku što je nalikovalo glodavcima, ali to Vasilisin otac nije primjećivao.
Naravno, kad su tri žene bile same s Vasilisom, mučile su je, tjerale je da ih služi, slale je da cijepa drva tako da se njezina krasna koža sva osula mrljama. Mrzile su je jer je posjedovala neku umiljatost koja kao da nije bila s ovoga svijeta. Osim toga je bila vrlo lijepa. Grudi su joj bile jedre, dok su njihove usahle od zločestoće. Bila je uslužna i nije se žalila, a maćeha i njezine kćeri međusobno su se ponašale kao štakori noću na smetlištu.
Jednoga dana maćeha i njezine kćeri jednostavno više nisu mogle trpjeti Vasilisu. “Kako bi… bilo da se složimo i ugasimo vatru, pa onda pošaljemo Vasilisu u šumu k Babi Jagi, vještici, da zamoli potpale za naše ognjište. A kada dođe do Babe Jage, e pa, Baba Jaga će je ubiti i pojesti.” Joj, pljeskale su i cijukale poput stvorenja što žive u mraku.
I tako te večeri, kad se Vasilisa vratila sa skupljanja ogrjeva, čitava je kuća bila u mraku. Zabrinula se i obratila maćehi: “Što se dogodilo, na čemu ćemo sada kuhati? Čime ćemo rasvijetliti tamu?”
Maćeha je prekori: “Glupog li djeteta. Očito je da nemamo vatre. Ja ne mogu otići u šumu jer sam stara. Moje kćeri ne mogu, jer se boje. Dakle, ti si jedina koja može otići u šumu, pronaći Babu Jagu i donijeti komad ugljena da ponovno potaknemo vatru.”
Vasilisa bezazleno odvrati: “Pa dobro, da, učinit ću to” i ode. Šuma je postajala sve mračnija, a grančice su pucale pod njezinim nogama, što ju je plašilo.
Posegnula je u dugi duboki džep svoje pregače, a tamo bijaše lutka koju joj je majka dala na samrti. Vasilisa potapša lutku u džepu i reče: “Samo kad dodirnem lutku, već se osjećam bolje.”
Kad god se put račvao, Vasilisa posegne u džep i upita lutku: “Onda, da odem lijevo ili da odem desno?” Lutka bi govorila, “Da” ili “Ne” ili “Ovim putem” ili “Onim putem”. Vasilisa je u hodu hranila lutku kruhom i slijedila upute što je osjećala da zrače iz nje.
Odjednom trkom projaše čovjek u bijelom na bijelome konju i pojavi se dnevno svjetlo. Malo dalje, kasom projaše čovjek u crvenom na crvenome konju i sunce izađe. Vasilisa je hodala i hodala i baš kad je prilazila straćari Babe Jage, jahač odjeven u crno dođe na crnome konju i ujaše ravno u kolibu. Brzo padne noć. Ograda od lubanja i kostiju koja je okruživala kolibu zažari se unutarnjom vatrom, pa je čistina u šumi sjala sablasnim svjetlom.
E sad, Baba Jaga bijaše zastrašujući stvor.
Putovala je, ne u kočiji, ne u kolima, nego u kotliću u obliku mužara koji je letio sam od sebe. Upravljala je tim vozilom s pomoću vesla u obliku tučka, a sve bi vrijeme tragove brisala metlom izrađenom od kose osoba koje su već odavna bile mrtve.
Kotlić je letio po nebu s Babom Jagom, a masna joj je kosa letjela za njom. Duga brada svijala joj se nagore, a dugi nos nadolje, pa su se susretali na sredini. Imala je malu bijelu kozju bradicu i bradavice na koži jer je trgovala žabama. Smeđi nokti bili su debeli, valoviti poput krova i tako svijeni da nije mogla stegnuti šaku.
Još je čudnija bila kuća Babe Jage. Stajala je na golemim, žutim kokošjim nogama pokrivenim krljušti, samostalno šetala, a kojiput se i okretala okolo-naokolo poput ushićena plesača. Okov na vratima i prozorskim kapcima bio je izrađen od ručnih i nožnih prstiju ljudi, a brava na prednjim vratima bila je njuška s brojnim usiljenim zubima.
Vasilisa zatraži lutkin savjet i upita: “Je li to kuća koju tražimo?”, a lutka na svoj način odgovori: “Da, to je što tražiš.” Prije nego li je uspjela učiniti još koji korak, Baba Jaga se spusti nad Vasilisu u svojem kotliću i poviče dolje na nju: “Što sad ti želiš?”
Djevojka zadrhti: “Bako, dolazim po vatru. Kuća mi je hladna… obitelj će mi umrijeti… trebam vatre.”
Baba Jaga se obrecnu: “O daaaa, poznajem ja tebe, a i tvoju obitelj. E pa, beskorisno dijete… pustila si da se vatra ugasi. To ti nije pametna stvar. A osim toga, zašto misliš da bih ti ja trebala dati vatre?”
Vasilisa se posavjetova s lutkom i brzo odgovori: “Jer sam tražila.”
Baba Jaga zaprede: “Sretnice. To je pravi odgovor.”
I Vasilisa pomisli kako je sretna što je dala pravi odgovor.
Baba Jaga joj zaprijeti: “Ne mogu ti nikako dati vatre dok ne obaviš neki posao za mene. Budeš li obavila te zadatke, dobit ćeš vatre. Ako ne…” i tu Vasilisa ugleda kako se oči Babe Jage naglo pretvore u žeravicu. “Ako ne, dijete moje, umrijet ćeš.”
I nato Baba Jaga tresne u straćaru, legne na krevet i naredi Vasilisi da joj donese ono što se kuha u peći. U peći bijaše dovoljno hrane za desetero ljudi, a Jaga pojede sve, osim korice kruha i naprstka juhe za Vasilisu.
“Operi mi odjeću, pometi dvorište i kuću, pripremi mi hranu i odvoji pljesniv kukuruz od dobroga i pobrini se da sve bude u redu. Vratit ću se poslije da pogledam što si učinila. Ne budeš li to obavila, pogostit ću se tobom.” I s tim riječima Baba Jaga odleti u kotliću s nosom kao vjetrokazom i kosom kao jedrom. I ponovno padne noć.
Vasilisa se obrati lutki čim je Jaga otišla: “Što da radim? Mogu li na vrijeme završiti te poslove?” Lutka je uvjeri da može te da malo pojede i ode na spavanje.
Vasilisa nahrani i lutku, pa zaspe.
Do ujutro, lutka je bila obavila sav posao i jedino je preostalo da se jelo skuha. Uvečer se Jaga vrati i ne nađe ništa što nije bilo obavljeno. Na neki način zadovoljna, ali nezadovoljna što ne može pronaći pogrešku, Baba Jaga se naceri: “Ti si vrlo sretna djevojka.” Zatim pozove svoje vjerne sluge da melju kukuruz i tri para ruku pojave se u zraku pa počnu trljati i drobiti kukuruz. Ljuske su letjele po kući kao zlatni snijeg. Napokon je bilo gotovo i Baba Jaga sjedne da jede. Jela je satima, a onda naredi Vasilisi da sutradan ponovno očisti kuću, pomete dvorište i opere odjeću.
Jaga pokaže na veliku hrpu zemlje u dvorištu. “U toj hrpi zemlje nalaze se mnoga zrna maka, milijuni zrna. Želim ujutro imati jednu hrpu zrna maka i drugu hrpu zemlje, lijepo razdvojeno jedno od drugoga. Je li jasno?”
Vasilisa se gotovo onesvijesti. “O joj, kako ću to učiniti?” Posegne u džep, a lutka prošapće: “Ne brini se, pobrinut ću se za to.” Te noći Baba Jaga zahrče, a Vasilisa pokuša… probrati… zrna… maka… iz… zemlje. Nakon nekoga vremena, lutka joj reče: “Sad spavaj.
Sve će biti u redu.”
Ponovno je lutka obavila te zadatke, a kad se starica vratila kući, sve je bilo napravljeno. Baba Jaga zajedljivo reče kroz nos: “Eeee paaaa! Sva sreća po tebe da si uspjela obaviti te stvari.” Pozvala je svoje vjerne sluge da istisnu ulje iz makovih zrnaca i ponovno se pojaviše tri para ruku i to učiniše.
Dok je Jaga mastila brke čorbom iz lonca, Vasilisa stane pokraj nje: “Onda, što zuriš?”, zareži Baba Jaga.
“Mogu li ti postaviti neka pitanja, bako?” upita Vasilisa.
“Pitaj”, naredi Jaga, “ali zapamti, od previše znanja možeš prerano ostarjeti.”
Vasilisa zapita za bijeloga čovjeka na bijelome konju.
“Aha”, reče Jaga razdragano, “taj prvi je moj Dan.” “A crveni čovjek na crvenome konju?”
“Ah, to je moje Izlazeće sunce.” “A crni čovjek na crnome konju?”
“Ah, da, taj je treći i taj je moja Noć.” “Shvaćam”, reče Vasilisa.
“Hajde, dijete, hajde. Zar mi ne bi htjela postaviti još neka pitanja?”, nagovarala ju je Jaga.
Vasilisa zausti da pita za ruke koje su se pojavljivale i nestajale, ali lutka počne skakati gore-dolje u njezinu džepu, pa umjesto toga Vasilisa reče: “Ne, bako. Kao što i sama kažeš, od previše znanja mogu prerano ostarjeti.”
“Ah”, reče Jaga, nagnuvši glavu poput ptice, “mudrija si nego što pristaje tvojim godinama, djevojko. A kako si postala takva?”
“Blagoslovom svoje majke”, nasmiješi se Vasilisa. “Blagoslovom?!”, zavrišti Baba Jaga.
“Blagoslovom?! U ovoj kući ne trebamo blagoslove. Najbolje bi bilo da odeš, kćeri.” Izgura Vasilisu van.
“Reći ću ti što ćemo, dijete. Evo!” Baba Jaga uzme lubanju užarenih očiju s ograde i natakne je na štap. “Evo! Ponesi ovu lubanju na štapu kući. Na! Evo ti tvoje vatre. Ne reci više ni riječ. Kreni.”
Vasilisa zausti da zahvali Jagi, ali malena lutka u njezinu džepu počne skakati gore-dolje i Vasilisa shvati da mora uzeti vatru i otići. Trčala je kući, slijedeći zavoje na putu, a lutka joj je govorila kuda valja ići.
Bila je noć i Vasilisa je prošla kroz šumu s lubanjom na štapu, a vatra je plamtjela iz udubina ušiju, očiju, nosa i usta na lubanji. Odjednom se prestraši sablasna svjetla i dođe joj da je odbaci, ali lubanja joj se obrati i nagovori je da se smiri i nastavi kući svojoj maćehi i njezinim kćerima.
Kako je Vasilisa prilazila kući, maćeha i njezine kćeri gledahu kroz prozor i vidješe neobičan žar kako pleše po šumi. Prilazio je sve bliže i bliže. Nisu mogle zamisliti što bi to moglo biti. Bile su uvjerene da Vasilisino dugo izbivanje znači da je već mrtva i da su joj kosti razvukle divlje životinje i zaborav.
Vasilisa je prilazila sve bliže kući. Kad su maćeha i njezine kćeri vidjele da je to ona, dotrčale su do nje, govoreći kako su bile bez vatre otkako je bila otišla i da se bez obzira na to koliko se trudile potaknuti vatru, svaki put ugasila.
Vasilisa je pobjedonosno ušla u kuću, jer je preživjela svoje opasno putovanje i donijela vatru natrag kući. No, lubanja na štapu promatrala je svaki mig maćehe i njezinih kćeri, žarila ih i do jutra pretvorila zločestu trojku u ugarke.
Iz tumačenja datog u knjizi, značajno skraćeno i preformulisano:
Faze inicijacije:
1. Dopustiti predobroj majci da umre – naučiti dopustiti onome što mora umreti da zaista i umre; odbaciti zaštitu i uroniti u neznanje o tome što sledi
2. Otkrivanje grube senke, nerazvijenih i izazovno zlih delova psihe – isključivi, ljubomorni, iskorištavački aspekti; napraviti što bolji odnos
3. Prolaženje kroz tamu – pristati na odlazak u mesto duboke inicijacije i početi doživljavati nov i opasan numen bivanja u vlastitoj intuitivnoj moći
4. Suočavanje sa divljom staricom – poštovanje pred velikom moći; žena mora biti u stanju izdržati susret s moći, jer će na kraju neki deo te moći postati njen
5. Služenje iracionalnom – priviknuti se na velike divlje sile ženske psihe; prepoznati njenu moć i moć unutrašnjeg pročišćenja: uklanjanje nečistoće (pročistiti, natopiti i prožeti duhovnim numenom i misterijom), kuvanje (naložiti vatru, izagarati od strasti, reči, ideja i žudnje), razvrstavanje, hranjenje (stalno hraniti divlju dušu), izgradnja energije i ideja
6. Odvajanje ovoga od onoga – naučiti fino razlikovanje; promatrati moć nesvesnoga i promatrati kako deluje, čak i kad ego nije svestan toga; usaditi energiju i ojačati život, a maknuti se s puta onome što umire; hrana za psihu ujedno je i lek za psihu te iz tih elemenata treba iscediti istinu, srž za vlastitu hranu
7. Ispitivanje misterija – propitati i pokušati naučiti više o prirodi život/smrt/život i o tome kako funkcioniše; naučiti istinu o sposobnosti razumevanja svih elemenata divlje prirode; razumeti da su neke stvari izvan dosega u datom trenutku
8. Stati na sve četiri – Prihvatiti ogromnu moć uviđanja i delovanja na druge; promatrati životne situacije u tom novom svetlu; shvatiti bezrazložnost straha od instinkta i intuicije – ne postaje se bezumnim i nepažljivim već osetljivim na cikluse; osvetljena lobanja – matrilinearno nasleđe znanja
9. Premeštanje senke – Koristeći se svojim oštrim vidom (vatrenim očima) za prepoznavanje i reagovanje na negativnu senku svoje psihe i/ili negativne aspekte osoba i događaja; preurediti negativne senke psihe pomoću veštičje vatre, plamena znanja; svetlo koje razlikuje slojeve osobnosti, namera i motiva u drugima; negativni aspekti psihe se pukim gledanjem, odnosno držanjem u postojanoj svesti mogu sasušiti.
Deo tumačenja, citati iz knjige: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés
“Žena mora svoje prijatelje i ljubavnike mudro birati, jer i oni mogu postati slični zloj maćehi i njezinim pokvarenim kćerima. Našim ljubavnicima često dajemo moć velikoga maga – velikoga čarobnjaka. To je lako učiniti, jer ako se uistinu zbližimo, onda to postaje, ili nam se bar čini, nalik na otključavanje čarobnog staklenog atelijera. Ljubavnik može ugroziti i/ili uništiti čak i najtrajnije veze s našim vlastitim ciklusima i idejama. Razornoga ljubavnika valja izbjegavati. Bolji je ljubavnik onaj koji je fino sazdan od snažnih psihičkih mišića, a nježna mesa. Divljoj ženi pomaže i kad je ljubavnik također pomalo vidovit, osoba kojoj pogled “prodire” u njezino srce.”
…
“Imati ljubavnika/prijatelja koji vas smatra živućom rastućom criaturom, baš kao i drvo na zemlji, fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu… imati ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu živuću dišuću jedinku, koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih, vlažnih i magičnih stvari… ljubavnika i prijatelje koji podupiru criaturu u vama… to su ljudi koje tražite. Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše. Pažljiv odabir prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo učitelje, ključan je zato da bismo ostali svjesni i intuitivni te da bismo imali kontrolu nad plamtećim svjetlom koje vidi i zna.
Vezu s divljinom zadržat ćete ako se upitate što je to što vi želite. To je razdvajanje zrna od zemlje.
Najvažnije razlikovanje koje možemo provesti u toj stvari razlika je između stvari koje nas vabe i stvari koje nas dozivaju iz duše.”
…
“Kad smo povezani s instinktivnim sebstvom, s dušom ženstva koja je prirodna i divlja, onda umjesto toga da gledamo što je ponuđeno, kažemo same sebi: “Čega sam gladna?” Ne gledamo ništa izvan nas, nego uronimo u se i pitamo: “Za čime čeznem? Što sada želim?”
Razlikovanje koje Vasilisa uči dok razdvaja makova zrna od zemlje i pljesniv kukuruz od svježega, jedna je od najtežih stvari koje možemo učiti, jer zahtijeva duh, volju, duševnost, a često znači i odgađati ono što želimo. Nigdje to nije tako razvidno kao u izboru drugova i ljubavnika. Ljubavnika se ne može izabrati prema načelu švedskoga stola. Ljubavnika se mora izabrati prema onome za čime duša hlepi. Odabrati nešto jer stoji pred nama, pa nam rastu zazubice, nikad neće zadovoljiti glad duševnoga Sebstva. A tome služi intuicija: ona je izravni glasnik duše.”
na slici 1. Zatim ćemo kombinovati sliku modela svastike sa matricom Universuma
Na slici 2 prikazan je rezultat kombinovanja modela čekića sa severno-ruskim vezom na njegovim krajevima sa matricom Universe.
Sl. 2. Slika prikazuje model ritualnog peškira, u kombinaciji sa matricom Univerzuma. Ključ kombinacije rasporeda ritualnog peškira sa matricom bio je horizontalna "osnova ornamenta" i karakteristični oblik ukrasnog materijala koji je prikazan na slici. 
